Manijaci.ba

Switch to desktop

Željovci: Milorad Bjelogrlić

Milorad Bjelogrlić je četvrt vijeka sportski novinar i taj posao voli najviše na svijetu. Od proljetos u slobodno vrijeme piše priče za blog „dovla.net” koji je namjenjen „sarajevskoj raji“.  Urednik bloga Vlado Kaluža, nekadašnji košarkaški sudija iz Sarajeva koji sada živi u SAD, vidio je u Miloradu „talenat za pisanje” priča i od tada su počeli sjajno da sarađuju. Do sada je Miloradove priče pročitalo bezmalo 50 hiljada ljudi, uglavnom Sarajlija u dijaspori.

 

U nastavku vam donosimo Mićine priče, koje je napisao za dovla.net:

Dinamit momci

Čobo, Koka, Velija, Uho, Škija, Hadžija, Feler, Božo, Jozo, Sepi, Tica.

Ima li nekog sarajevskog klinca – izuzev ako nije bio baš vatreni navijač FK Sarajevo, pa to nije htio da prizna iz inata – koji početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka u svako doba dana i noći nije znao napamet šampionski sastav Željezničara iz 1972, ali ne po prezimenima već po nadimcima igrača. Ja sam tu godinu upamtio po Željinoj tituli i činjenici da sam prvi i posljednji put pao na popravni iz matematike u šestom razredu osnovne škole.

Moram da priznam da sam u dječačkim danima navijao za novosadsku Vojvodinu. Pošto sam u to vrijeme bio izrazito plav, posebno kada se vratim sa mora, u FIS-u mi je Čedo Kezunović, po čuvenom fudbaleru Novosađana dao nadimak Takač. Moj mlađi ujak Rade je bio “bolesni” Željovac i još od djetinjstva je počeo da me vrbuje da i ja “pređem” da navijam za njegov klub. U tu svrhu me podmićivao slatkišima i često vodio na Grbavicu, ali i na Koševo, gdje je Željo igrao u toj šampionskoj sezoni.

Upravo zbog njega, ali i košarkaša i rukometaša Željezničara za koje sam navijao još iz vremena dok su se zvali Mlada Bosna ni fudbaleri sa Grbavice mi nisu bili daleko od srca. Te šampionske sezone gledao sam sigurno desetak utakmica “plave čete” Milana Ribara. “Dinamit momci”, kako su ih nazvali sportski novinari, tih su godina, koliko se sjećam, stalno bili u vrhu tabele, ali titula je izmicala u posljednjem trenutku. Pamtim da mi je ujak Rade zbog toga bio silno razočaran.

E, onda je došao taj 15. juni 1972 i dan kada je Željo bio bitku “svog života”. U posljednjem kolu “Uho, Škija, Hadžija”… su igrali u Beogradu na stadionu JNA. Protivnik Partizan. Tačno se sjećam tog datuma, jer je u kući danima trajalo ubjeđivanje. Ujak, kao što rekoh inficirani Željovac je po svaku cijenu htio da me vodi na tu, kako se i tada govorilo, istorijsku utakmicu u Beograd. I mati je bila voljna da me pusti sa svojim mlađim bratom. Ali, otac…

Otac je predstavljao “problem”. U našem stanu u Radićevoj 9, nikada nije bilo demokratije. Uvijek je vladalo “jednoumlje”, jer je očeva redovno bila posljednja. Bilo je kako on kaže. Tako sam i ja danima živio u nadi da ću u subotu uveče zajedno sa ujakom biti u vozu koji ide za Beograd. I svanula je ta subota, dan kada je moj Kosta morao da se izjasni.

- Ne, nema govora, ne ideš u Beograd. Da si kod Jove dobio “dvojku” iz matematike pustio bih te – tim riječima je otac obrazložio, bar za mene istorijsko “ne”.

U maminim očima sam osjetio da ni njoj nije bilo pravo što neću putovati u Beograd, ali “prava” na žalbu nije bilo.

Uglavnom, ujak je bez mene otputovao u Beograd uz obećanje da će, kada se vrati, odmah doći kod nas da mi ispriča kako je Željo prvi put u istoriji postao šampion, one “velike” Jugoslavije. Ponavljam, već tada “postao” kod ujaka, ni prije utakmice nije bilo nikakve dileme. On je bio ubjeđen da će titula stići u “dolinu ćupova”, kako su navijači Sarajeva u zajebanciji zvali stadion Grbavica.

Moj ujak Rade je bio na stadionu JNA, a ja i mati uz radio kod kuće. Ona se sekirala za mlađeg brata kako će proći na tom putu, ja sam potajno zbog ujaka priželjkivao Željinu pobjedu. Kažem “potajno” jer me cijeli FIS poznavao kao navijača Vojvodine, a u to doba je, blago rečeno, bilo jeres mijenjati klupsku pripadnost kada je o navijanju riječ. Zato ni ja nisam smio da se javno izjasnim da bih volio da Željo postane šampion.

Utakmica, koliko pamtim, nije bila previše zanimljiva. Željo je “kao beba zvečku” razvalio Partizan. Pobijedio je 4:0 i koliko mi se čini Boško Janković je dao tri gola. Čim je utakmica završila na ulicama našeg Sarajeva su se čule automobilske sirene. Proslavljala se titula. I ja sam odmah istrčao iz kuće i krenuo… zna se gdje; naravno, u moj FIS.

Tu je već “bjesnio” verbalni rat Željovaca i Sarajlija. “Snage” su bile izjednačene.

- Šta ćete vi biti prvaci, a nemate ni svoj stadion. Da vas nismo pustili da igrate na Koševu ne biste ni igrali fudbal. Sadili bi krompir u onoj vašoj “dolini ćupova” – bile su glasnije Sarajlije, ali su Željovci, dakako, uzvraćali.

Ja sam kao deklarisani navijač Vojvodine sjedio sa strane i slušao ta prepucavanja. Kada su iscrpili sve adute i argumente oko toga ko je bolji, složili su se da ja kao “neutralan” kažem svoj sud o tome ko je bolji – Željo ili Sarajevo.

Uh,  pred kakvom sam dilemom bio! Bogami sam se i uplašio, jer sam odlično znao da bi i sa jedne i sa druge strane mogao dobiti neku čvoku, kako god da presudim. Zato sam se unaprijed odmaknuo nekoliko koraka bliže ogradi, kako bih – u slučaju da na to budem prisiljen – mogao da uhvatim maglu i izustio:

- Pa, bolji je Željo.

Ne treba ni da govorim da su mi se navijači Sarajeva u sekundi sjetili sve bliže i dalje familije psujući ih sve na kamari, a Željovci su me slavili i veličali moje “intelektualne” sposobnosti prvo normalno govoreći, a zatim vičući.

-        Bravo Takač.

-        Zna dijete ko je bolji!

Ipak, dobro sam predvidio da će me Sarajlije “zaganjati” pa sam počeo da bježim od njih, a Željovci su me “bodrili” u mojoj bježaniji.

Po povratku kući stalno sam gledao na sat ičšekujući ujaka iz Beograda da mi priča kako je Željo osvojio titulu. Koliko je bilo sati ne bih sad mogao reći, ali znam da sam već bio u dubokom snu kada se na vratima začulo zvono. Ustali smo svi, i otac i mati i ja. Straha nije bilo, jer smo znali da je to ujak. Ne baš sigurnim korakom ušao je u stan skandirajući:

-        Željo! Željo! Željo!, a odmah zatim bi pjevao

-        ”Mi smo Željini, Željo je naš!!!”.

Bilo je očigledno da se Rade “ubio” od velike količine maligana koje je zajedno sa svojim jaranima navijačima popio na povratku iz Beograda. Pričao je sve i svašta, opisivao mi driblinge i golove. Otac se smješkao, povremeno mu dosipao pivo, a mati ga nutkala da nešto pojede. U više navrata je ponavljao poznatu sarajevsku poštapalicu.

- Poderali smo ih ko seljak Oslobođenje.

Rade nije mogao dugo da sjedi. Alkohol ga je uzeo pod svoje i zaspao je na krevetu u kuhinji. Mati ga je pokrila, a i mi smo prilično zadovoljni otišli na spavanje.

Kada sam 1986. godine počeo da radim kao sportski novinar imao sam zadovoljstvo da odlično upoznam nekolicinu igrača Željezničara iz te trofejne ekipe. Sa Škijom, Velijom, Čobom, Švabom, koji nije bio u tom šampionskom timu, ali je godinama igrao sa tim igračima, svakog sam utorka igrao mali fudbal u Skenderiji, a poslije smo se redovno družili i u kafani. Povremeno je dolazio i Boško Janković, koji je već bio advokat. Uvijek kada bi pričali o toj tituli u očima im se vidio neobičan sjaj.

- E, moj Milorade. Kakvi su to momci bili. Većinu sam ih trenirao i u mlađim kategorijama i kasnije ubacio u prvi tim. Mučio sam ih na treninzima, ali nikada nisu kukali. Katalinski, Bukal, Hadžiabdić, Bratić su došli do reprezentacije. Ta generacija je moje životno djelo – sa ponosom mi je pričao Milan Ribar u intervjuu za Sportski žurnal kada je u ljeto 1991. godine ponovo izabran za trenera Željezničara.

Mudri ljudi kažu: “Nikad ne reci nikad”, ali ja bih se smio u “život” kladiti da Željo više nikada neće imati tako moćnu ekipu kao što su bili “Dinamit momci”.

P. S. Na žalost profesor Milan Ribar, Dragan Kojović, Velija Bećirspahić, Avdija Deraković, Boško Janković, Blagoje Bratić i Josip Katalinski nisu više među nama.

Neka ih anđeli čuvaju.

 

Dobri čovjek Škija

 

Tužan dan, bar za mene, a ubijeđen sam i za sve one koji su poznavali legendarnog Josipa Katalinskog. Jutros je u Sarajevu, u 63. godini života preminuo naš Škija, dugogodišnji centarhalf sarajevskog Željezničara i nekadašnje reprezentacije Jugoslavije. Škija će, ubijeđen sam, otići među anđele, jer je to po svemu zaslužio. LJUDINA u pravom smislu riječi.

Nikada nije zabušavao, folirao, bio je iskren prema svima i ako nekome nije mogao da pomogne, garantovano mu nije ni odmagao. Bez dlake na jeziku, bez „zadnjih” misli. Uvijek je davao sve od sebe. Na terenu, u kafani, u ljubavi, u druženjima, kao sportski funkcioner… Nema laži, nema prevare – to je bio Škijin životni moto. Ponekad neshvaćen, ali nikada umoran i neraspoložen. Takav je ostao do poslednjeg trenutka.

Trinaest je, kažu, nesrećan broj. Za Škiju nije bio. Donio mu je najveću radost u životu. Ušao je u srca svih Srba, Hrvata, Bošnjaka, svih građana u tadašnjoj velikoj državi 13. februara 1974. godine kada je na Vald stadionu u 13. minutu postigao gol odluke u čuvenoj majstorici u duelu protiv Španije. Jugoslavija je pobijedila 1:0 golom Josipa Katalinskog. Sarajevske ulice su bile puste u vrijeme prenosa te čuvene utakmice, a poslije – „dernek”, „ludilo”,…

Čim je utakmica završila, sa tatom sam izašao na Titovu ulicu. I sada mi je pred očima kamion koji je prošao iz pravca „Vječne vatre”, a karoserija tog višetonca prepunog narodom je podrhtavala. Vijorilo se nekoliko jugoslovenskih zastava i svi su skandirali: „Ju-go-slavi-ja, Ju-go-slavi-ja….” pa zatim, „Škija, Škija….”.

I moj otac Kosta, poznat po tome što je vrlo rijetko pokazivao emocije, i koji nikada ni u kafani nije zapjevao, to je učinio negdje kod apoteke „Zvijezda“ i počeo prosto da urla: „Ju-go-slavi-ja, Ju-go-slavi-ja….” Nama je kao i svim Sarajlijama, ali i Beograđanima, Zagrepčanima, Ljubljančanima, sreću donio on, Josip Katalinski Škija.

– Bolan, Mićo, ne možeš da zamisliš koliko sam bio srećan kada sam savladao Iribara. Bio je slobodan udarac sa desne strane. Rekao sam Hadžiji, da odoh u njihov šesnaesterac. Kada je Buljan centrirao „vidio” sam da će lopta biti moja. Šutirao sam, glavom od zemlju, Iribar je kratko odbio loptu, a onda sam je u padu volejom „opalio” pod prečku. Kada sam je vidio u mreži bio sam najsrećniji čovjek na svijetu – više puta mi je Škija prepričavao svoj najljepši dan u životu.

Malo poslije te utakmice na čuvenom Vald stadionu, FK Željezničar je organizovao turnir osnovnih škola u fudbalu. Ni dan danas ne znam kako nas je Bog „pogledao” i odredio da turnir otvori moja škola „Veselin Masleša“. Igrali smo protiv neke škole iz Reljeva čijeg imena ne mogu da se sjetim. Tada sam kao klinac imao veliku čast da se rukujem sa čuvenim Josipom Katalinskim, strelcem gola sa Vald stadiona.

Nikada neću zaboraviti taj susret. Rukovao se Škija sa svim igračima obje ekipe. Gledao sam ga pravo u oči. Bio je u farmerkama, u plavoj košulji, sa otkopčana dva-tri dugmeta, zasukanih rukava. Zamucao sam:

– Škijo, majstore. Hvala Vam za onaj gol u Frankfurtu.

Pomilovao me po glavi i odgovorio:

– Ma, ništa. Sada moramo da pobjedimo Brazil – aludirao je Škija na predstojeću utakmicu koju je reprezentacija Jugoslavije igrala na otvaranju Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 1974. godine.

Kasnije je put odveo Katalinskog u Francusku gdje je igrao u Nici. Početak mog bavljenja sportskim novinarstvom se nekako poklopio sa Škijinim povratkom u Sarajevo i u klub, koji je volio najviše na svijetu, u Željezničar. Od tada smo se redovno, skoro svaki dan čuli telefonom, a vrlo često i viđali i na Grbavici, a utorkom od jedan i u maloj sali Skenderije gdje smo redovno sa rajom igrali mali fudbal.

Uveo je u vrijeme svog „šefovanja” u Želji jedan lijep običaj. Do tada je praksa bila da se zvanične konferencije za medije održavaju petkom oko podne, a Škija je to prebacio na četvrtak uveče, poslije poslepodnevnog treninga. Tada je uvijek neko iz kluba, Boško Janković, Milan Ribar ili Škija bio domaćin novinarima… Uživao je u francuskim vinima. Redovno je donosio po dvije-tri flaše i, treba li da govorim, nikada nije ni kap ostala.

Uffffff….

Neko će možda pomisliti –  vidi ovog Miće skota, žali Škiju jer su zajedno ispijali vino.

Stara poslovica kaže:

„U dobru je lako dobar biti. Na muci se poznaju junaci”.

Škija je svoju ljudsku veličinu pokazao onda kada je bilo najteže. Rat, nevolje, višedecenijska prijateljstva su počela da „pucaju”, preko noći je postalo važno ko je Hrvat, Srbin, Bošnjak… Škiji to ni malo nije bilo važno. Pomagao je svima. Ime, prezime, nacionalna pripadnost za njega nije značilo ama baš ništa. Kozmopolita ubjeđenjem, gospodin, štaviše, džentlmen u ponašanju i manirima,…

Divljaci, skotovi, nekakvi majmuni, negdje u maju 1992. godine, ubili su mu mlađeg brata Ivicu na Ilidži u stanu. Osim Ivice, tom prilikom je ubijena i njegova žena, kao i kum i kuma. Sve to se dešavalo u trenucima kada se igrala finalna utakmica Evropskog prvenstva u fudbalu izmedu Danske i Njemačke… Naravno, Škija je preuzeo brigu o dvoje Ivicine djece. Čuli smo se telefonom dan poslije sahrane.

Knedla mi je bila u grlu. Pitao sam ga zna li se ko je to uradio.

– Neljudi, moj Mićo. Moji Ilidžanci Srbi nikada to ne bi uradili. Bilo je pola Ilidže na sahrani. Kažu, nekakvi dobrovoljci iz Srbije – pričao mi je Škija, a onda postavio pitanje koje me oborilo s nogu i definitivno uvjerilo da Katalinski ima srce kao planina.

– Kako su ti roditelji? Oni su, ono, u Radićevoj. Hoćeš da odem da vidim kako su….

Kucam, suze mi same naviru u očima, a mogao bih i trebalo bi još mnogo toga da napišem(o) o našem poštenom i plemenitom Škiji…

Ipak, da završim misao…Škija je tada otišao do mojih roditelja i odnio neki keks, rekavši da ga slobodno zovnu ako im šta zatreba.

Škijo moj, dobri… Ljudino naša Sarajevska!

Neka ti je laka zemlja, slava Ti i hvala!

Mićo o terminima u fudbalu

Od kada sam počeo da se bavim tim poslom, tamo negdje od 1986. pa do početka nesrećnog rata nije prošao nijedan, ali nijedan utorak, a da nisam popodne od jedan do tri bio u maloj dvorani Skenderije kada je bilo vrijeme rezervisano za sportske novinare. Taj termin nam je uvijek, naravno preko “veze”, sređivao niko drugi nego Ognjen Karamehmedović Ogi, jedan od najvrijednijih Vladinih komentatora, koji je u to vrijeme radio u KSC Skenderija.
Evo prošlo je od tada 20 i kusur godina, ali tih vremena se sa zadovoljstvom sjećam i zbog toga pišem ove redove. Bila su to sjajna druženja mada je, kada se zakuva, bilo i psovki, ali što reče neko jebeš fudbal ako se ne posvađaš. Bilo je dana kada smo sastavljali i po četiri ekipe, ali tu nisu bili samo

sportski, već i novinari iz drugih redakcija.

Pokušaću da se sjetim nekih od njih… Jasko Maričić, Berin Ekmečić, Sejo Demirović, Jasko Baković, Suad Alić, Mladen Bagić, Irfan Kreho, Mido Vladović (Večernje novine), Braco Džemidžić, Nedim Bravo, Milan Matić, Sead Alić, Nedo Maričić (Oslobođenje), Muhamed Masleša, Nedeljko Kovinjalo, Zdravko Lipovac, Momir Jelovac, Ivica Puljić (Radio Televizija Sarajevo), Sead Šarić (Sportske novosti), ali bilo je tu i veterana Željezničara (Velija Bećirspahić, Josip Katalinski, Boško Janković, Nenad Starovlah), a glavna zvijezda je svakako bio legendarni Švabo – Ivica Osim, u to vrijeme selektor reprezentacije Jugoslavije.

Često je s nama igrao i nekadašnji junior Željezničara, a kasnije daleko uspješniji pjevač Haris Hari Džinović. Nije da se hvalim, ali Ogi je živi svjedok da su s nama ponekad igrali i Radmilo Mihajlović koji je u to vrijeme nosio dres Bajerna, Haris Škoro, Mirsad Baljić…

Ogi i ja smo obično igrali u različitim ekipama. On je igrao u odbrani i, što bi rekle moje kolege sportski novinari bio beskompromisan i bilo ga je teško predriblati, a kada se iznervira znao je i “pokupiti” nekog. Ja sam bio među najmlađim i mogao sam da trčim kao pašče pošto sam i ostalim danima često igrao u FIS-u sa Harijem (Haris Džinović), Žderom (Zoranom Glasovićem), Jupetom (Ejubom Džekom), Todorom (Novicom Todorovićem), Sambom (Adem Vukas), Hazom (Hazim Vukas), Šekijem (Rusmirom Latićem), Muhamedom (Muhamed Ramadanović)…

Zato sam i imao svojevrstan “pakt” sa Švabom za koji smo znali samo nas dvojica.

- Mićo bolan, ne mogu ja više da trčim. Ti si moj Katanec i moraš biti sa mnom u ekipi – govorio mi je Švabo.

Bile su to dobre partije u svakom slučaju, a zezanje u svlačionici vrhunsko. Poraženi su se po pravilu svađali, dok bi pobjednici međusobno samo namigivali i uz osmjeh podbadali poražene da se još više svađaju. Kakve bi to partije bile, a da nisu završavale i “trećim poluvremenom” uz pivo, sok ili kiselu vodu u “Klubu sportista” na ulazu u Skenderiju. Nekada se to druženje nastavljalo i u kafani, što sam posebno volio zbog toga jer sam tom prilikom često znao da dođem i do neke “eksluzive”: Škija je naime bio direktor Željezničara, a Švabo selektor reprezentacije.

Uživao sam i čini mi se nisam treptao kada bi se Švabo, Škija, Velija, Boško prisjećali igračkih dana. Umirao sam od smijeha kada bi oni pričali anegdote iz Želje ili reprezentacije, a bio sam jedan od prvih  koji je znao koja će 22 fudbalera Ivica Osim voditi na Svjetsko prvenstvo u Italiju 1990. godine. Švabine uzrečice, ophođenje, njegov način razmišljanja uvijek su me oduševljavali i ostao je zauvijek u mom sjećanju pa se i sada ponekad čujemo telefonom.

Naše utakmice su inače bile izvjesna priprema za obavezni nastup na tradicionalnom Novogodišnjem turniru u Skenderiji na kojem smo redovno igrali revijalne utakmice. Jednom smo, to posebno pamtim, “razvalili” veterane Željezničara i dobili prave ovacije sa tribina prepune Skenderije, ali jednom smo se i obrukali protiv ekipe “Top liste nadrealista” za koju su igrali Nele, Zenit… a kao pojačanja Žarko Varajić i čini mi se Nikola Nikić. Sjećam se samo da nam je publika svašta vikala zezajući nas zbog slabe igre.

 

Još mnogo priča od Milorada Bjelogrlića možete pročitati na dovla.net .




 

Copyright by GavickPro 2011. All rights reserved.

Top Desktop version